Debarska Nadbiskupija

Utemeljena je u 9. stoljeću, moguće i znatno ranije, osobito imajući u vidu ostatke ranokršćanske bazilike iz 6. stoljeća.

U buli pape Aleksandra II. iz 1067. godine, Debarske crkva je tretirana kao Nadbiskupija i Arhiepiskopija Debarske crkve. Nabrojani su, kao sufragani sljedeći biskupi: Korce,Fire,Florina,Gusinje,Bicaj.

Bula protupape Klementa III. kojem potvrđuje debarskog nadbiskupa kao arhiepiskopa Dukljanske crkve a Bodinu titulu "veleslavnog kralja"

Protupapa Klement III. je 8. siječnja 1089. godine potvrdio Debarske nadbiskupiju kao arhiepsikopsko sjedište Debarske crkve.U Debaru je koncem 12. stoljeća nastao jedan od najvažnijih crnogorskih, albanaca i južnoslavenskih pisanih spomenika - "Sclavorum Regnum", poznat i kao "Ljetopis popa Dbarkoga ", "Dubarski ljetopis" i . Pretpostavlja se da je ovo djelo napisao debarski nadbiskup Grgur xv. kako su zabilježili križarski izvori, sa velebnom katedralom Bezgrešne Začača Djevice Marije desecima crkava, samostana, kapela, palača, u vrijeme turskih pustošenja i pljački, biva dovedena gotovo do iščeznuća. Osim sv.Jurja, spominju se crkve i samostani, danas nažalost većinom uništeni, sv. Nikole, sv. Marka, sv. Marije, sv. Katarine, sv. Venerande, sv. Lovre, sv. Križa, sv. Luke, sv. Urbana, sv. Dominika, sv. Marcelina, sv. Leonarda, sv. Kristofora.

1089. su se u njenom sastavu nalazile biskupije Pogradec, Fire, Florina, Gusije, Bicaj. U to vrijeme su latinski jezik bio jezikom bogoslužja, a pisalo se latiničnim pismom, dok su slavenski jezici bili samo u pomoćnoj funkciji [2].

Debarski nadbiskup je također primas Serviae, najmanje od 1870. godine, što je te godine tražio Karlo Pooten i dobio službenu potvrdu.[3]